Kako je osjećati strah? Nataloženi strah? Kako se kretati sa strahom? Koristeći prednosti online susreta moguće je da svatko za sebe, u vlastitoj kupaonici, iskusi ovaj performativni rad kaširanja vlastitog tijela.

Citati iz razgovora sa sudionicima:

“Osjećala sam se čudno, imaš to neko strano tijelo koje ti dodiruje kožu i osjećaš cijelo vrijeme neki pritisak te opne koju si si napravio…”

“Nije neugodno jer papir je ugodne teksture, ugodan je na koži, blaga sputanost, ugodna sputanost.”

“Osjećaj da te drži i ne pušta, kao da te nešto ščepalo.”

“Ruka se unutar tog oklopa odljepljuje, i giba, oslobađa sama, samim pokretom, pucketa. Osjećaš koji se dio odljepljuje, koji je već slobodan, koji je stisnut.”

“Toliko sam zahvalna na tom što sam to mogla skinuti.”

“Zanimljiv mi je osjećaj topline i hladnoće. Dok griješ fenom je ugodno, a poslije, kad krene hladit, nekako je neprirodna ta hladnoća koja je iznutra. Iznutra je, a hladno je.”

“Sušim fenom iz velike blizine, kurim, a ništa me ne peče, ništa ne osjećam. To mi je bilo zastrašujuće. Vidim kako se boja mijenja, koagulira se bjelanjak, a ja ništa…”

„Noga mi izgleda kao zmijska koža kad iz nje zmija izlazi; koža se lagano širi i raspada. U slojevima se odvaja tijesto koje se osušilo.“

fotografije: Andreja Hotko Pavić

Impregnirana strahom

Jasmina Fučkan

„Umjetnost je obnova: zamisao je popraviti štetu nanesenu kroz život, pretvoriti nešto razlomljeno – a to je ono što strah i tjeskoba čine čovjeku – u nešto cjelovito.”[1]  – Louise Bourgeois

U različitim dijelovima svijeta pandemija je nametnula ozbiljne restrikcije društvenom životu na koji smo naviknuli, pa i pojmu globalizacije pridodala još jednu gorku notu globalnog otuđenja. Internet su u jednom trenutku preplavile snimke iz različitih dijelova Europe i drugih kontinenata na kojima se ljudi duž opustjelih ulica, zatvoreni u kuće, utjerani u privatne prostorije, guraju na prozorima i balkonima izlažući se pogledima, tražeći tuđe poglede, nudeći svoj zauzvrat. Ljudi koji su zajedno pjevali ili pljeskali u znak međusobne podrške sa svojih samotnih mjesta na balkonima i lođama „zaključanih” gradova.

U kupaonici, najintimnijoj prostoriji stana, neki od umjetnika, poput Marcela Duchampa (Fountain, 1917.), Claesa Oldenburga (Soft Toilet, 1961.) ili Maurizija Catellana (America, 2016.), pronalazili su inspiraciju za svoje radove. U vrijeme zatvorenih muzeja i obustavljenih uličnih programa, u vrijeme epidemije i neizvjesnosti koja donosi strah, možda je privatni kupaonički prostor adekvatno mjesto za aktualiziranje različitih kontrastnih intenziteta u mogućnostima tjelesne percepcije i doživljaja zdrave otjelovljenosti ili otuđenja. Za usmjeravanje pozornosti prema drugačijem izložbenom motivu i materijalu – prema vlastitoj koži – kao mediju kroz koji se odvija kompleksna komunikacija tijela s njegovim okruženjem.

Kaširanje odabranog dijela tijela, ruke ili noge tehnikom lijepljenja papira za pečenje bjelanjcima ili brašnom uz sušenje fenom dovodi do brzinskih promjena temperature na koje reagira koža cijelog tijela, a kaširana forma brzo otvrdnjava, usporavajući cirkulaciju i otupljujući osjet dodira. Površina forme slojevita je i gruba, živi oblik ispod nje moguće je pomaknuti, ali uz priličan otpor.

Čin oslobađanja od tvrde kore na kraju dovede do olakšanja, no u tijelu još duže vrijeme titra podsjetnik na pitanje je li gore osjećati nepokretnost u dubini organizma ili neosjećanje na površini kože.

[1] Mrežna stranica Modearte, 17. studenoga 2017. // Louis Bougeois, http://modearte.com/louis-bourgeois/#:~:text=Art%20is%20restoration%3A%20the%20idea,Louise%20Lourgeois