Ako ukinemo dominaciju vida iskrsnut će neosviješteni svijet hladnih, oblih, teških, mekih, sićušnih, oštrih, šupljih i glatkih stvari.

Kako baratamo s njima? Što nam govore? Koje su nam drage?

Citati iz razgovora sa sudionicima:

“Nisam nikad gledala stvari tak da bi ih spajala, pipala. Mislim, svaki dan ih pipam, ali nisam svjesna.”

“Ovo mi je, kako, koja je prava riječ, nije relaksirajuće, nego je više od relaksirajućeg, oporavljujuće, da oporavljujuće mi je.”

“Gledam ove predmete ispred sebe u realnom svijetu, a vidim ih i tu na ekranu, u kontekstu događanja na zoom-u, i taj kontekst mi naglašava njihovu realnost. Dobra vježba za osvještavanje čuda fizičkog svijeta oko nas za razliku od ovog virtualnog u kojeg uglavnom gledam.”

“Bilo mi je fora osvještavat taj proces kako nešto što imamo, što doživljavamo samo po sebi (osjet opipa), kad se koncentriraš i osvijestiš postaje intenzivniji i sofisticiraniji, slojevitiji.”

“Uvijek dodirujem dlanom, prstima, ne sjećam se da sam pipala stvari podlakticom, ili nadlakticom, da sam osvijestila težinu majice na sebi.”

“Onda prelaz s parketa na tepih, koliko je neobičan, sjedim na tom tepihu cijeli dan i nisam nikad to probala.”

“Baš mi je jako dobro bilo, moćno, na drugi način doživjeti stvari oko sebe.”

fotografije: Andreja Hotko Pavić

Taktilna kompozicija / Moj stan – skulptura u kojoj živim

Jasmina Fučkan

„… Teško mi je definirati što je to točno, ali sigurno ima veze s vremenom, sjećanjem i nestajanjem onoga u što gledaš kako mu prilaziš sa svake točke gledišta zasebno. Ova iskustva sugeriraju da skulptura jednako ima veze s performansom, filmom i mnogim drugim umjetničkim formama, koliko i s nepomičnim, tihim, materijalnim objektom.”[1] – Phyllida Barlow

Radovi na temu kuće ili doma Louise Bourgeois (Femme Maison, 1947.) i Antonyja Gormleyja (Home, 1984.) pokazuju nevjerojatnu sličnost u pristupu, kao i u sadržajnoj i formalnoj obradi teme, no oba rada ipak ostaju ukorijenjena u domeni ilustrativne vizualnosti. Tema Marinina iskustvenog susreta progovara o istoj temi iz druge perspektive, s druge strane – onoj iza vrata, iza zatvorenih očiju.

Za razliku od umjetnosti performansa u kojoj je izvođačko tijelo promatrano, konstruirano ili dekonstruirano kao društveno vrijedeća vizualna činjenica, u ovom slučaju tijelo se motri iznutra kao posve privatni psihofizički materijal u kojemu se svakodnevno odigravaju razne konfrontacije unutrašnjih i vanjskih senzacija, možda i konstantna prilagodba (grubim materijalima odjeće, zatežućim trakama za kosu, neudobnim sjedalima, premekanim madracima, tvrdim potplatima), no o njima ne razmišljamo kao o zakonitostima koje oblikuju stav tijela, naše držanje, omiljene pozicije po kojima potom postajemo i vizualno prepoznatljivi ljudima oko sebe.

Susret je posvećen istraživanju taktilne percepcije i dijelom se sadržajno povezuje s interaktivnim radom Prekapanja (2019.), koji je Marina izvela kao suvremenu umjetničku intervenciju za Stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, namijenjenu dodirivanju prije no razgledavanju. Zrinkina somatska praksa kroz usmjeravane vježbe senzibilizacije osjetila opipa, otvara sudionicima na početku polako uvid u spoznaju da je tijelo organizam u neprestanom unutrašnjem pokretu, koji pokreću već i nehotični mišići prilikom disanja. Zatvaranje očiju važan je preduvjet za odvijanje ove vrste ekskluzivnog filma u kojemu je riječ o samopromatranju tihog materijalnog objekta, koje istražuje svoju okolinu s puno imaginativnog potencijala.

Prepoznavanje skulpturalnosti prostora i stvari s kojima živimo osjetilom opipa drugačije je i nesvakidašnje iskustvo, u kojemu svakodnevnu funkcionalnost i banalnost stvari natkriljuje zaigrano traganje za intenzitetom i kvalitetom doživljaja (mekano ili hladno?). Postizanje sudioničkog karaktera dovršava se u razmjeni iskustava posredstvom Marinine propozicije koja nalaže pronalaženje i uspostavljanje taktilnih odnosa, ostavljajući otvorenim i slobodnim pitanje formiranje kriterija (komplementarno nadopunjavanje ili kontrastno spajanje ili…). Povezujući se u komunikaciji kroz vizualne prezentacije odabranih predmeta, sudionici obogaćuju i nadograđuju individualni taktilni doživljaj s gostima koje su virtualno primili u svoj dom.

[1] Intervju // Phyllida Barlow. Immediations Online, Volume 4, Number 2, 2017. https://courtauld.ac.uk/research/research-resources/publications/immeditations-postgraduate-journal/immediations-online/2017-2/interview-phyllida-barlow/