Nakon vođenog istraživanja vlastitog kretanja iskustvo prenosimo u oblikovanje figure od aluminijske folije. Pokret zapisan u foliji zatim ponovno iščitavamo.

Citati iz razgovora sa sudionicima:

“Nisam znala da se ovako nešto može s folijom napraviti. Nisam znala da uopće ja mogu nešto napraviti!”

“Bilo je opuštajuće i udubljujuće.”

“Pasalo mi je nakon cijelog napornog tjedna i cijelo vrijeme u glavi, malo otići u tijelo.”

“Nikad nisam do danas osvijestila omjere donjeg dijela i gornjeg dijela noge, ruka da se spaja s ramenom, nikad nisam osvijestila te dimenzije i to sam poslije istraživala u pokretu koji smo radili. To mi je bilo baš dobro. Osjetiti koliko je koji dio dug i kako se kreće, osvijestiti članke na rukama, kao da sam zaboravila da i postoje, da mogu nešto napraviti i s ovim dijelom tijela, jednostavno automatikom radim. Bilo mi je super osvijestiti.”

“Iako mi je bilo strašno teško na početku bilo što formirati iz folije, nakon trećeg, četvrtog to je poprimalo neki oblik i to mi je bilo prekrasno.”

“Skulptura je odraz pokreta, pokreta ruku.”

„Doživljaj rada na oblikovanju je drugačiji, povezanija sam sa skulpturicama sada nakon ovog fizičkog doživljaja.“

fotografije: Andreja Hotko Pavić

Zapis pokreta

Jasmina Fučkan

„Tijelo vidim kao mjesto, kao strukturu – površina tijela manje je prikaz, a više mnogostrukost iz koje se razvijaju skulpturalne manifestacije.”[1] – Charles Ray

Mogućnost da sa stajališta kiparstva umjetnički rad bude koncipiran i shvaćen kao improvizirani kolektivni umjetnički događaj podrazumijeva i svojevrsnu radikalizaciju uvažavanja dematerijalnih psihičkih poticaja kao oblikotvornih, nakanu zahvaćanja u istraživanje skliskog područja imaginarnog, kao i produbljivanje odnosa prema okolini kao spletu materijalnih i nematerijalnih odnosa.

Prilikom izrade kroki figura od aluminijske folije važno je prepuštanje automatizmu, isključivanje svjesne kontrole u korist intuitivne brzine da bi se zabilježilo i materijaliziralo tjelesno iskustvo pokreta. Oblikovno, tijelo je sastavljeno od zglobova koji ga dijele na proporcionalne dijelove.

Iz vanjskog iskustva oblikovanja, uz Zrinkino vodstvo lako se preseliti u prostor unutrašnjeg iskustva tijela, a ondje anatomska činjenica zglobovite povezanosti postaje raskošnom temom percepcije trodimenzionalnosti. Zatvorenih očiju postupno se pokreću svi zglobovi, pokreću iz unutrašnje percepcije tijela – ne iz vizualnog doživljaja: „Zglob je praznina između dvije kosti, praznina koja omogućuje pokret, nastavljajući se kretati mislimo o zglobu kao o prostoru između… To nam omogućuje ekspresivnost pokreta. Ne moramo razmišljati, tijelo nas samo vodi. Prostor u tijelu jest praznina, prostor u zglobovima je ono što nas povezuje s vanjskim prostorima.”

Tijelo je osvijestilo somatsku vrlinu da praznina nije nepostojanje, ona je samo prostor između. Praznina je njegova unutrašnja povezujuća snaga iz koje proizlazi mogućnost pokreta. Spoznaja o trodimenzionalnom karakteru praznine o kojoj ovisi i doživljaj trodimenzionalnosti osobnog tijela doista djeluje kao otrježnjenje iz stanja prilagođenosti ravnoj plohi ekrana, jednoj dimenziji u kojoj veći dio dana provodimo funkcionalni svakodnevni život.

U temeljnim strukturalnim aspektima ovaj susret evocira Zrinkin i Marinin suradnički autorski projekt Izvedba koja se dira (2019.). Izvedba je imala dramaturški tijek s označenim postajama i tematskim zadacima, poput vođenog kretanja s povezom na očima kroz elemente prirodnog okoliša ili bosonogo hodanje po različitim podlogama (pijesak, glina, vuna, ugljen…), ali je struktura posve ovisila o izboru posjetitelja, a sve je završavalo prepuštanjem slobodnom oblikovanju u glini. I ova izvedba ima karakter iniciranja spontanog odgovora na ludički perceptualni izazov jer će oblikovani modeli pokreta poslužiti kao polazišta kojima će se, u igri naizmjeničnog oponašanja, sudionici međusobno poticati na motoričke rekreacije tako nastalih vizualizacija pokreta.

Oblikovno, tijelo jest figura, no oblikovanje figura nije tema ovog doživljaja. Riječ je o osnaživanju prezentnosti, povezujućeg odnosa s povlaštenim instrumentom kojim oblikujemo prostor životnog okruženja – vlastitim tijelom.

[1]. The Space In Between: A Conversation with Charles Ray by Joshua Reiman, Sculpture Magazine, July / August, International Sculpture Center, 2015., str. 41