SKULPTURA U ONLINE FORMATU
Vodiči za pokretanje / iskustvena online izložba
autorica koncepta i radova: Marina Bauer
autorice i voditeljice iskustvenih online susreta: Marina Bauer i Zrinka Šimičić Mihanović
Dva ciklusa od pet susreta održana su tijekom svibnja i lipnja 2021. godine s domaćim i inozemnim sudionicima.
Nedostatak fizičkog kontakta, dugotrajan boravak u istom prostoru i nemogućnost putovanja u zadnjih godinu dana osiromašili su naše iskustvo i umrtvili pažnju, a osuđeni na online komunikaciju pomalo smo gubili osjećaj realnosti i stvarne prisutnosti. Pod pritiskom pandemijske tjeskobe nestajala je i zaigranost koja rasterećuje i razvija optimizam.
Iskustvena izložba Vodiči za pokretanje omogućila je sudionicima da putem online susreta, uz vodstvo autorica, zajednički kreiraju fizičko iskustvo izložbe i ostvare osjećaj prisutnosti, utjelovljenosti i povezanosti sa sobom, okolinom i drugim sudionicima.
Radovi osmišljeni za izložbu na različite načine afirmiraju neke osnovne pojmove u kiparstvu kao što su trodimenzionalnost, materijalnost, tijelo, prostor, taktilnost, ambijent, performans, objekt te generiraju novo iskustvo u ograničenom i poznatom okruženju vlastitog doma.
Tijekom susreta sudionici su izoštravanjem percepcije te usmjeravanjem pažnje na tijelo, pokret i dodir pozvani na prepoznavanje i oblikovanje prostora i stvari u stanu koristeći materijale iz kućanstva te svoje tijelo. Kroz promjenu vizura i uspostavljanje fizičkih odnosa nastajli su novi “krajolici”, nove situacije i nova iskustva.
Projekt je podržan od Ministarstva kulture i medija RH.
Skulptura u online formatu / Vodiči za pokretanje
Jasmina Fučkan
U sklopu projekta akademske kiparice Marine Bauer Skulptura u online formatu u suradnji s plesnom umjetnicom i somatskom praktičarkom Zrinkom Šimičić Mihanović, ova mrežna stranica posvećena je dokumentarnoj, vizualnoj rekonstrukciji iskustvene izložbe Vodiči za pokretanje, održane u formatu online susreta posvećenih istraživanju tjelesne i kinestetičke percepcije s naglaskom na procesualnim aspektima kreiranja i prepoznavanja mogućih skulpturalnih odnosa u prostoru vlastitog stana.
Izvedba je shvaćena kao realizacija unutrašnje motivacije tijela, forma kao doživljajna fluidnost, autorstvo kao kolektivna izgradnja sudioništva, a skulptura kao multimodalni perceptivni događaj.
Akademska kiparica Marina Bauer temom taktilnosti i otjelovljenog iskustva bavi se i u umjetničkom radu i u doktorskom istraživanju. Predavala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2002. – 2016.), gdje trenutačno kao vanjska suradnica predaje na kolegiju Uvod u psihologiju umjetnosti (od 2016.).
„Da nisam kiparica, bila bih plesačica.”[1] – Marina Bauer
Odmicanje od formalne kiparske reprezentacije
Neke od najdalekosežnijih implikacija kojima globalizirana digitalna društvena klima modulira i područje diskursa skulpture u 21. stoljeću odnose se na shvaćanje koncepata pojavnosti, prisutnosti i promatranja. Mnogi akademski kipari svoju matičnu likovnu odrednicu rado zamjenjuju oznakom vizualni umjetnik – generičkom oznakom suvremene heterogenosti, predisponiranom za označavanje cijelog spektra novih stvaralačkih izazova, širokog raspona i varijacija intermedijalnih i interdisciplinarnih odnosa na koje je moguće naići u suvremenim rezultatima istraživanja digitalnih mogućnosti produkcije ili uvođenja VR tehnologija u područje umjetničkog rada.
Istodobno dominacija vizualnosti i vizualnog doživljaja svijeta ostvaruje pretpostavku za evidentno hipostaziranje interesa za tijelo, zbog čega, prema mišljenju američke teoretičarke performansa Bonnie Marranca, danas umjetnost i kultura teže upravo performansu kao novoj umjetničkoj i društvenoj paradigmi.
Tijelo shvaćeno ne samo kao vizualni ili materijalni objekt nego kao mjesto doživljaja doista je središnja tema koja uokviruje razmatranja o doživljaju svijeta, tema oko koje kulturalne pretpostavke i individualne psihofizičke kondicije imaju dovoljno nedoumica za dugovječna pregovaranja. Dileme o udjelu doživljajnog tijela u konstrukciji sebstva premrežavaju područja suvremene umjetnosti performansa i kiparstva, a u slučaju projekta akademske kiparice Marine Bauer ne tiču se toliko problematike reprezentacije koliko medijacije.
Ako uopće formalno akademsko obrazovanje obvezuje na razmatranje akademskih premisa ili odnosa prema povijesnim kiparskim temama, u cjelini opusa Marine Bauer evidentno je da nju ne zanimaju kulturalni dijalozi o povijesti umjetnosti, referencijalnost ni citatnost, transformacije poznatih i priznatih motiva, preokretanje općih mjesta skulpturalne tematike ni dijalog s informiranim promatračem. Koncentrirana je na mogućnosti stvaranja proširenoga zaigranog skulpturalnog z-bivanja. Zaokuplja se metodološkim oblikovanjem što neposrednijeg pristupa izložbenom objektu kao povodu za događaj susreta, a ne rezultatu, pronalazeći uvjete za odvijanje perceptualnog, taktilnog i kinestetičkog događanja oko njega. Izlagala je pješčanik (Sjećanja II, 2004.), gravirane pločice s tekstom pisama (Portret, 2006.), objekt s ladicama punim različitih sadržaja (Prekapanja, 2019.).
Na području razmatranja odnosa prostora i volumena, Marina je često tematizirala šupljinu, nudeći pogled iznutra. Izlagala je unutrašnjosti postamenata (Introverti, 2015.) i boxove (Sam/a sa sobom, 2016.) predviđene da se u njima smjeste ljudi, čime je postizala psihologiziranje fizičke komponente prostora kroz iskustva unutrašnjeg, odnosno skrivenog prostora. Onog nepoznatog mjesta u nama samima.
Istraživačko kretanje kroz stanje prezentnosti
Istraživanje različitih aspekata pojavnosti, prisutnosti i promatranja, ali upravo onih koji nisu usađeni u kontekst vizualnosti, nego u kontekst plasticiteta doživljaja ili doživljaja trodimenzionalnosti, u umjetničkom radu Marine Bauer predstavljaju temeljnu preokupaciju. Od prvih nastupa na izložbenim manifestacijama Bauer u kontekst skulpture unosi specifičan odnos prema izgradnji rada, formirajući autorsku poziciju više kao propozicijsko načelo kojim poziva publiku da se uključi i nadopuni, aktualizira odnosno potvrdi njezin rad svojim sudjelovanjem u dovršenju realizacije istraživačkih odnosno performativnih svojstava.
Umjetničko izražavanje prati nekoliko razgranatih smjerova interesa, krećući od istraživanja psihološke dimenzije umjetnosti na nivou pitanja kako funkcionira percepcija u spektru automatiziranih, nesvjesnih doživljaja do analitike doživljajnih slojeva koji uobičajeno nisu u fokusu svjesne analize poput nevizualnog, taktilnog ili kinestetičkog iskustva. Elementi izvedbenosti kakve nalazimo u samoiniciranim radovima većinom nisu pripremljeni za masovnu javnost, već za individualne posjetitelje, a takvo je i tijelo kojim se autorica bavi u koncepcijama svojih radova. Ono jest vlastito i tuđe (posuđeno od posjetitelja), ali uvijek individualno i konkretno, nereprezentirano pa stoga i kulturalno neobilježeno i neidentificirano, ali zato prisutno, a to znači intuitivno, svjesno potrebe za kretanjem, impregnirano iskustvom vlastite otjelovljenosti.
Tematiziranje zajedništva
Suautorica i Marinina izvedbena partnerica u ovim susretima Zrinka Šimičić Mihanović, izvođačica, koreografkinja i plesna pedagoginja, asistentica na Odsjeku plesa Akademije dramskih umjetnosti, a ujedno certificirana somatska praktičarka, posvećena je istraživanjima živog tijela (soma) kao kompleksnoga doživljajnog medija. Kao autorica u somatskom radu vidi veliki transformativni potencijal iz kojeg proizlaze i njegov društveni i politički utjecaj stoga što je somatski interes orijentiran na tijelo iznutra, za procese koji ga oblikuju u svrhu da se osviješteno mijenja i moderira način na koji smo u interakciji s vanjskim svijetom koji nas okružuje. U strukturiranju umjetničkih radova ne zanima je reprezentacija, nego prvenstveno mogućnosti uspostavljanja interdisciplinarnih dijaloga i razmjene s publikom, koje istražuje proteklih petnaest godina kroz festival Improspekcije, odnedavno i kroz platformu SomaHut.
Suradničko povezivanje dviju autorica započeto je na zajedničkom autorskom projektu Izvedba koja se dira (2019.), za koji je Marina izvela seriju instalacija naslovljenu Vodiči za pokretanje, osam žičanih obrisa figura u pokretu. Taj rad nastao je iz niza ideja i skica za prolaze koji oblikuju pokret, kao kalupi za pokret kako bi posjetitelji spontano aktivirali vlastite tjelesne instinkte za istraživanjem okoline i za povezivanjem s njom.
Ova serija online iskustvenih susreta nastavlja se na prethodno postavljene ciljeve da se povodom istraživačko-eksperimentalnog sadržaja okupi zajednica pojedinaca, formirana oko zajedničkog, a opet vrlo osobnog iskustva u sklopu kojeg ovoga puta postoji i digitalna formulacija skopičkog polja. U vlastitom stanu, u društvu posve nepoznatih ljudi s geografski udaljenih pozicija. Ograničeno je veličinom monitora, statično, a ponekad kratkotrajno zamrznuto, iz njega je lako iskliznuti, uvid je fragmentaran, ali to, naravno, nije ometajuća okolnost. Ono što kamera vizualno registrira nije ključ za razaznavanje sadržaja, ono ključno događa se u tijelu iznutra i svatko će kasnije prepričati iskustvo doživljaja… podijeliti fotografije svojeg rada. Međutim, konfiguracija skopičkog polja važan je element kojemu Marina u svojim radovima posvećuje pozornost, jer računa na djelovanje zrcalnih neurona, zahvaljujući kojima se ljudi intuitivno pokreću već i samim gledanjem pojedinih radnji.
Vizualna pojavnost tijela, unutarnji otjelovljeni doživljaji njegove prisutnosti i međusobno promatranje te dijeljenje iskustava kroz izražavanje dojmova o susretu elementi su od kojih svi sudionici zajednički grade heterogeni virtualni prostor kolektivno kreiranog iskustva. Ova metoda moderiranja kroz splet svakodnevnog i perifernog prema umjetničkom iskustvu kreće se na terenu osvještavanja refleksnog, reagirajućeg mehanizma tijela te na neki način može biti shvaćena i kao kritika ideje o neprikosnovenoj cjelovitosti subjekta jer osvještava proces neprestane autokonstrukcije kroz iskušavanje promjenjivih odnosa za koji je ključna riječ su-djelovanje, jednako kao i psihološka kompetencija ostvarivanja kontakta.
[1] Da nisam kiparica bila bih plesačica, intervju s Jasminom Fučkan. Mrežna stranica portala Plesna scena.hr, 12. veljače 2020. http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2412
