Uz minimalnu intervenciju, u prostoru u kojem svakodnevno boravimo nastaju posve novi prostorni odnosi, novi predjeli koji generiraju nove načine shvaćanja i kretanja. Koristeći papirnatu ljepljivu traku (pik traku) ili špagu istražujemo trodimenzionalnost prostora i markiramo različite smjerove i ravnine u njemu.

Citati iz razgovora sa sudionicima:

„Na drugi način doživiš prostor u kojemu si cijelo vrijeme.“

„Bilo mi je zanimljivo povezivanje, koliko sam se dala u to da moram povezati trake da bude skladno, a što sam više povezivala to sam si više ograničavala prostor. Što više povezuješ to se više ograničavaš, sebe, svoj prostor kretanja.“

“Što si savitljiviji, bolje. Kao u životu. Možeš otplesati ili potrgati sebe i sve oko sebe. A kad si savitljiv onda je to ples, onda možeš otplesati.”

„Bilo je zanimljivo iskustvo kada sam legla ispod traka, jaki iskustveni doživljaj zaštićenosti… i nije bilo potrebe za nadograđivanjem, nego samo znak, jedan, jedna linija ili dvije, i već napravi prostor, i kako jako brzo prostor definira stanje.“

“Otkrivanje putanja, i prostora i tijela.”

“Sve je povezano, naš prostor oko nas s ovim osvješćivanjem prostora pomoću traka.”

“Meni je bilo jako dobro, i veselilo me, istraživati tijelo i pokret i prostor. I bio mi je gušt valjati se po podu, bilo me i sram i maknula sam ekran… u trakicama sam guštala, imala sam potrebu staviti maramu, traku, kuglicu, baš me veselilo.”

fotografije: Andreja Hotko Pavić

Predjeli

Jasmina Fučkan

„Razmjer prožima cijeli naš život – možda se i cijela naša intuitivna sposobnost svodi na to da ga osjećamo.”[1] – Barbara Hepworth

Što je tijelo u kojemu živim? Kako stanujem u njemu? Kako ono stanuje u mojoj sobi? Koliko predjela nastanjujem?

Inspiracija za temu preobražavanja svakidašnjeg potekla je od skulpturalnih ambijenata Kurta Schwittersa Merzbau i teatarskih skica Oskara Schlemmera u kojima Marina pronalazi poticaje bliske svojem senzibilitetu. U bazičnoj naravi korištenih materijala, vlastitog tijela, egzistencijalnog prostora i metode otvorenog eksperimenta nastavlja se na implikacije koju je za umjetnost 20. stoljeća imao pokret arte povera.

Stvaralačko iskustvo proizašlo iz kreiranja jedinstvenog vizualno-izvedbenog ambijenta Mjesto iz 2017. (Galerija Događanja, Zagreb) Marina prenosi u kućne prostore sudionika susreta u cilju da se postigne osvještenje i očuđenje svakodnevnih putanja rutinskog kretanja kroz naizgled poznate, a doista ne posve konzumirane predjele prostorija u kojima stanujemo.

Zrinka sudionike vodi kroz osvještavanje procesa kojima tijelo ostvaruje vlastiti trodimenzionalni prostor unutar prostornog mjerila sobe, uvodeći u aspekte istraživanja kinesfere – razmjera osobnog prostora u kojemu tijelo prebiva.

Tijelom doživljavamo svoju okolinu i kroz osjetila ispisujemo osobnu poligrafsku krivulju kretanja kroz stanja ugode i neugode, kojima psiha detektira razmjere osobnog vitaliteta. Istraživanje kinesfere ujedno je osvježavanje osjetila, uranjanje u doživljaj slobode, u različite intenzitete zaštićenosti ili izloženosti vanjskom prostoru. Kinesfera ne postoji bez pokreta. Kroz pokret stvaramo prostor i tek tada ga možemo istraživati. Kinesfera se uvijek nosi sa sobom kroz prostor.

Mnoge Schlemmerove teatarske skice prikazuju nevidljivu mrežu planimetrijskih i stereometrijskih odnosa koji strukturiraju zakonitosti kubnog prostora, koja u načelu korespondira sa sustavom ljudskog tijela. Prostorija fasetirana na manje segmente jednostavnim linearnim markacijama, prostornim silnicama koje povezuju nasuprotne smjerove, drugačija je od one koju svakodnevno gledamo jer se u odnosu na kompaktnu trodimenzionalnost tijela rastvara u neočekivanoj rascjepkanosti prostornih planova. Preklapanjem snopova šupljih ploha postaje terenom koji nudi mogućnosti istraživanja novih koreografskih partitura u pronalaženja bliskih mjesta, ali i onih koja još nismo posjetili u prostorijama u kojima svakodnevno prebivamo.

[1] Barbara Hepworth (1903 – 1975) „Sculpture” u: Harrison, S., Wood, P. Art in Theory 1900-2000 : An Anthology of Changing Ideas, Blackwell Publishing, 2005., str. 394.