Ovaj propozicijski rad bavi se istraživanjem prostora tijelom. Nova stajališta omogućuju nove perspektive, promjenu uhodanih obrazaca, nova gledišta i nova shvaćanja.
Citati iz razgovora sa sudionicima:
„Ja sam se iznenadila koliko je u mojoj tuš kabini ugodno ležat, ima točno prag za glavu ne treba mi niti jastuk. Noge van strše, stražnjica unutra – sve je ergonomski savršeno za ležanje.“
„Čistim bivanjem ili pogledom na nešto, drugačijim pogledom se stvara imaginacija. Ne moraš ući u neki zahvat da kreiraš, nego mozak sam kreira od onoga što je pred njim.“
„Predmet postane nešto drugo i vrlo brzo se promijeni u nešto drugo samim time što se promijeni smjer iz kojeg se gleda, odnosno način na koji se koristi nešto.“
„Radio sam u sobi u kojoj boravim dosta vremena, tako da nisam bio u poziciji koja mi je bitno nova pa su mi vizure relativno poznate i nisam osjetio neke velike senzacije. Ali, svidjelo mi se što sam ovaj put te pozicije osjetio u relaksiranom stanju, bez zadatka koji sam morao obaviti poput čišćenja ili popravljanja prozora, s osjećajem da radim nešto smisleno, i ljepše sam posvojio taj prostor, bez frustracije, jer gledajući ga, pokušavam biti dio s njim.“
fotografije: Andreja Hotko Pavić
Stajališta
Jasmina Fučkan
„Vjerujem da djelo uvijek nastoji biti neka vrsta ravne površine, poput postolja ili podija za iskustvo gledatelja.”[1] – Antony Gormley
Ovaj propozicijski rad svojevrsna je performativna studija kratkotrajne aktivacije skulpturalnih odnosa, koja se oslanja na eksperimentiranja s iskustvom orijentacije, kakva u suvremenoj umjetnosti nisu nepoznata, dapače, nalazimo ih i u radovima nekih od najvažnijih suvremenih kipara koji se bave preispitivanjem tjelesnih, materijalnih i perceptivnih kvaliteta živog tijela, poput Amerikanca Charlesa Raya (radovi Plank piece I i Plank piece II, 1973.; Shelf, 1981.), Austrijanca Erwina Wurma (serija One Minute Sculpture, od 1988. do danas) ili Britanca Antonyja Gormleyja (Three Places, 1983.; Testing a World View, 1993.; Drawn, 2000./2007.).
Prema propozicijama autorice, sudionici susreta osvještavaju odnos svojeg tijela (stajalište) u korelaciji s prostorijom u kojoj se nalaze, usmjeravajući pozornost na opažanje razlika između onoga kako to vide (motrište) i kako to osjećaju.
Nakon početne vizualizacije slijedi traženje odgovarajućih lokacija u središnjem dijelu prostorije, uza zidove, pa u kutu, koje bi odgovarale tjelesnom odmjeravanju arhitektonskih razmjera prostora za kretanje i njegovih blokirajućih granica. Tjelesno pozicioniranje u različitim dijelovima prostorije prati i nalog za promjenom položaja iz stojećeg u čučanj ili ležeći položaj, a svaki od njih donosi i drugačiji osjećaj orijentacije, gravitacije, težine ili lakoće.
S razinom tla u odrasloj smo dobi najslabije povezani, iako nam je kao djeci bila prvo i najomiljenije iskustvo, a upravo i posljednje iskustvo u bolesti ili smrti.
Stajališta uvjetuju motrišta, a motrenje na univerzalnoj razini doista jest sudjelovanje u slici svijeta. Stoga je jedno od najvažnijih pitanja suvremene skulpture upravo ono o mogućnostima relativizacije dominantnih politika pogleda.
[1] Field Activities. A conversation between Antony Gormley, Ralph Rugoff and Jacky Klein u: Antony Gormley: Blind Light, Hayward Gallery Publishing, London, 2007., str. 59.
